Sportski radnik!
Naš čaršijski
sportski radnik obično ima tamne “gangi”
naočale, markiranu trenerku I patike, dnevne novine obično pod miškom, mobitel
u ruci i kartica RVI u šajtovu. On uvijek u žurbi, onako usput dobaci da mora kod
načelnika, da ne može sjesti na miru od silnih manifestacija I sportskih
događaja, da samo da je znao u kakvim je
problemima sport I ostalo oko sporta da ga ni rođena mati ne bi ubijedila odnosno nikad se ne bi uhvatio tog “problema”,
ali eto … kad nema I nezna niko drugi onda mora on. Radi djece I njihove
budućnosti, radi sporta I patriotizma. On je najveća žrtva, on je motor
pokretač svega, da njega nema sve bi stalo I propalo. To je Naš sportski
radnik.
Klubovi koji nemaju svoje sportske radnike propadaju
definitivno. Polako I sigurno se guše I vehnu kao biljke koje se ne zalijevaju
na ljetnoj žegi. Oni koji su se drznuli da pored toga što su u sportu dugo
godina kao sportisti, treneri ili
sportski radnici bivšeg vremena , a njihov početak računanja vremena
počinje dolaskom stranačkog šefa na
funkciju- da sami pokušaju opstati bez
ovih današnjih “pravih sportskih radnika”, ne mogu doći ni do
kancelarije nižerazrednog sekretara
mjesne zajednice, a da o kancelariji sportskog saveza ili ne daj bože općinskog
načelnika da I ne govorimo.
Nasuprot takvim nesposobnjakovićima imamo moderne I agilne
menadžere- sportske zaslužne radnike koji u svako doba mogu kod svog stranačkog
šefa , savjetnika ili načelnika , mogu se izjadati na nemoguće uslove rada sa takvim
neznalicama I glupacima kakvi su istinski sportisti. Oni ne mogu razumjeti da
neko može slati svoje djete na trening
kod nekog trenera ili kluba koji nije u
njihovoj stranci, takav je izdajnik.
Nije bitan kvalitet ni uspjeh na sportskim terenima. Ne daj bože. Ako nema
naših ljudi ( stranačkih) onda
ništa ne treba ni da postoji. Njihov uspjeh njihov stranački šef mjeri po tome koliko su
sportskih klubova koji nisu “njihovi”
sputali, uništili ili spriječili da imaju bar minimum uslova da treniraju ili
se takmiče. Ako neki takav klub ili sportska škola postigne neki sportski
uspjeh koji prevazilazi naše horizonte, onda se to po svaku cijenu
mora što brže zaboraviti, sakriti sa portala I naših lokalnih - medija jer eto to nisu “naši”.Svaki uspjeh takvih klubova je neuspjeh naših sportskih radnika.
Kada sportski klub shvati da bez takvih sportskih radnika
neće imati niti dobiti ništa od tog budžetskog kolača (od cca pola miliona maraka
koliko se stranački šef svake godine hvali da ulaže u sport), onda nađe nekog
nažalost već prebukiranog I preopterećenog sportskog radnika koji ima pristup
šefu I njegovoj personi od povjerenja instaliranoj u sportu . E onda možeš
računati na određena sredstva iz budžeta koja su predviđena za sport.
Zadovoljstvo expresnim prebacivanjem para na vaš račun odmah I splasne,
kada Vam Vaš sportski radnik objasni da
pare morate odmah podići I dati njemu jer tako zahtijevaju viši interesi. Imao je on tu nepredbiđenih troškova kojih vi niste svjesni, Vi
ćete to već nekako opravdati a sledeći put će biti nešto I za vas . Ipak su oni
dobri organizatori. Oni imaju markiranu sportsku garderobu, patike o kojima
sportisti I ne sanjaju, bicikla od “sponzora” od par hiljada maraka, oni mogu
dobiti sve što je pod raspolaganjem stranačkog šefa.
Ne daj bože da se
nešto preko noći desi ili promijeni pa da stranački šef ostane bez pozicije .
Nastupila bi opšta kataklizma, sport bi stao, život bi stao , manifestacije od
značaja za našu čaršiju više niko ne bi mogao organizirati. Nikad više niko ne
bi znao kako I kome podijeliti tih pola miliona maraka .
Onda taj sportski radnik sa svojim stranačkim kolegama odluči
koliko I koga finansirati od tih pola miliona maraka vodeći prvenstveno računa
da pare dobiju “dobri organizatori”.
Dobar organizator podrazumijeva prenstveno stranački dres, pa onda bespogovornu
spremnost I poslušnost u trasiranju kretanja
tih pola miliona do krajnje tačke koja je opet strogo određena .
Djeca koja svakodnevno treniraju a ne mogu na takmičenje
zbog nedostatka sredstava, roditelji koji plaćaju do određene mjere pa odustaju
, su kolateralna - uzgredna šteta.
Naši sportski radnici hodaju smrknuta čela I prijeko gledaju
da se niko ne pobuni. Oni će kao čopor napasti I proglasiti neprijateljem
sporta, stranke, vjere, kantona države I nadasve neprijateljem svoga stranačkog
šefa, svakog ko pomislu da se budžetske pare predviđene za sport mogu dati
školama sporta ili klubovima koji nemaju
stranačkog sportskog radnika.
Stranački šejh sve to posmatra sa distance, dopise I vapaje
sporskih klubova za financijsku pomoć
stavlja u ladicu, pod tepih I pravi se da ih nije dobio. Najzad on se ne petlja
u sport ima od svog glavnog sportskog radnika koji eto radi tako kako radi. To
se zove podjela posla I odgovornosti kod “dobrih organizatora.”
Najbolji biznis naših sportskih radnika je organizovanje manifestacija od značaja za našu čaršiju. Tu isti “trehnu”
pare I nahrane se, pa još većim
elanom krenu u nove sportske pobjede.
Molim Boga da se u
ovom tekstu ne prepozna neki sportski radnik iz moje čaršije - jer onda teško
našem klubu. Onda naš klub neće dobiti sledeće godine ni ovih
velikih I moćnih 200. KM (dvjesta
maraka) koliko smo dobili za ovu tekuću 2013. godinu od te famozne cifre od
pola milona maraka.
Svaka sličnost sa Vašom čaršijom I Vašim šefom držim da je
nemoguća. Svaka sličnost sa mojom sredinom I čaršijom je “izmišljena” jer ja nisam dobar organizator.
Hvala bogu da nisam jedini.
